11/07/2026
Nastanak Slastičarnice SHOCK – 2. dio
Kada je uspomena na vlastitu glad postala nečiji novi početak
Nakon što je moj otac, Hasani Sefedin, teškim radom uspio izgraditi prva dva kioska – jedan u Domašincu, ispred osnovne škole, a drugi u Goričanu – dogodilo se nešto što će obilježiti njegov život, ali i život jedne druge obitelji.
Bila je 1963. godina.
Jednog hladnog i kišnog dana u kiosk je stigao čovjek iz Makedonije – Derviši Sevdi. Nitko ni danas ne zna kako je pronašao mog oca. Čuo je da u Domašincu živi čovjek iz njegova kraja pa su ga ljudi uputili do njega.
Te je večeri prespavao kod našeg oca. Razgovarali su dugo u noć, kao zemljaci koji se prvi put susreću daleko od rodnog kraja.
Sljedećeg jutra otac je morao biciklom otići u Goričan odnijeti robu i obaviti dio knjigovodstvenih poslova. Zamolio je Sevdija da ga nakratko zamijeni u kiosku.
„Možeš li me pričuvati dok se vratim?“
„Naravno. Idi bez brige“, odgovorio je Sevdi.
Otac je krenuo prema Goričanu. No kada je stigao između Domašinca i Turčišća, kod mosta, sjetio se da je važne papire ostavio na stolu u kiosku.
Odmah se okrenuo i vratio.
Kada je ušao u kiosk, Sevdija nije bilo.
Dozivao ga je, ali odgovora nije bilo.
Obišao je kiosk, a zatim iza njega, pokraj starog kompresora za izradu sladoleda, ugledao čovjeka kako sjedi na zemlji i plače.
Prišao mu je i upitao:
„Što se dogodilo? Je li te netko uvrijedio? Je li ti netko nešto rekao?“
Sevdi je šutio.
Tek nakon nagovaranja skupio je snage i rekao:
„Gledam tebe... Imaš kiosk u Domašincu, drugi u Goričanu. Sve si stvorio svojim rukama. A kod kuće, u Makedoniji, ostali su mi braća, roditelji i cijela obitelj. Nemamo dovoljno hrane. Ne znamo kako ćemo dalje.“
Te su riječi mog oca u trenu vratile godinama unatrag.
Prisjetio se željezničke čekaonice u Maloj Subotici, gladi, neizvjesnosti i dana kada ni sam nije znao kako će preživjeti.
Suze su mu potekle niz lice.
Pogledao je Sevdija i rekao:
„Znam kako je kada čovjek nema ništa. Znam kako je kada je glad svakodnevica. Nosio sam led po pruzi usred noći, radio dan i noć da stvorim nešto. Ne želim da još netko prolazi kroz ono što sam ja prošao.“
Na trenutak je zastao, a zatim izgovorio riječi koje će promijeniti jedan život.
„Od ovoga trenutka ovaj kiosk pripada tebi. Radi, zaradi i prehrani svoju obitelj. Sve što zaradiš – tvoje je.“
Samo je želio pomoći čovjeku koji se našao u istoj situaciji u kojoj je nekada bio i sam.
Sevdi je kasnije pozvao svoju braću, Dervišija Rizvana i Dervišija Izmita, koji su također došli raditi. Tako nije nastalo samo prijateljstvo, nego obiteljska povezanost koja traje više od šest desetljeća.
Nakon dvije ili tri godine moj otac otišao je u rodni kraj, u Makedoniju, posjetiti svoju obitelj.
Kada je otac Sevdija Dervišija doznao da je Hasani Sefedin stigao u selo, poslao je jednoga od svojih sinova da ga pozove na večeru.
Te večeri, za stolom punim poštovanja i zahvalnosti, razgovarali su o svemu što se dogodilo proteklih godina.
Tada je ustao Sevdijev otac, pogledao svoje sinove i rekao:
„Sinovi moji, do večeras sam imao tri sina, a od večeras imam četiri. A vi, sinovi moji, do večeras ste bili trojica braće, a od večeras ste četvorica braće. Hasani Sefedin od večeras je vaš brat, a i moj sin.“
U tom trenutku dvije obitelji nisu više bile povezane samo prijateljstvom.
Postale su obitelj.
Postali su braća.
Postali su kumovi.
I više od šezdeset godina kasnije, to prijateljstvo i dalje traje.
Ako danas pitate obitelj Derviši kako je sve počelo, ispričat će vam upravo ovu priču.
U nju nije ništa dodano niti uljepšano.
To je istinita priča koja se više od šezdeset godina prenosi s koljena na koljeno.
Jer ono što je moj otac dao nije bio samo kiosk.
Dao je čovjeku priliku.
Dao mu je dostojanstvo.
Dao mu je budućnost.
U trećem dijelu ispričat ćemo kako je čovjek koji je 1950. godine spavao u željezničkoj čekaonici, bez škole i bez ičega, godinama kasnije postao predsjednik Udruženja ugostitelja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Čakovcu te sudjelovao u izdavanju odobrenja za otvaranje novih slastičarnica.
