02/03/2019
Veliki rispekt za Sinišu Radanovića i njegove tekstove koji inspirišu i daju nadu da će ipak doći neko lepše i srećnije vreme 👏👏👏
Sedam godina nije bio prehlađen jer je svako jutro jeo med PG "Šunjka" iz Siriga, a svake večeri češnjak iz svoje bašte. Zato je svaki vikend provodio iza šanka u Shamrocku, služeći goste i održavajući higijenu.
Otišao sam u Shamrock da se pozdravim s njim, sa Žiletom šankerom koji će karijeru nastaviti u inostranstvu, a na njegovo mjesto će doći najmlađi Mitrović. Naručio sam konjak i time sam iznenadio ne samo Žileta već i samog sebe. Zbunilo me što u Shamrocku, iako je bio pun, nije bilo meni poznatih ljudi, a poznato je da sam u Shamrocku bio više p**a nego što je Miloš Šestić odigrao utakmica u svojoj karijeri. Nema dobrog i poštenog Brke, a ni jednako dobrog i poštenog Bajića, nema Šećerova, nema organskog Letića, nema Mudrog, nema ni Nare, pa čak ni onoga što liči na Seju Sexona sa šeširom. Štaviše, nema ni Šarabe. Nije bilo nijedne od onih lijepih cura koje ponekad svrate u ovaj bar i osvježe ga svojim svijetlim očima.
Zaputio sam se u Irish pub, još jedan domaći teren. Tamo je iznenađenje bilo još veće jer su stolove zauzimali ljudi koje nikad nisam vidio, a dobri naš Peđa nije radio. Nije bilo ni Komandanta Nenada, ni Vlaje, ni mojih prijatelja s protesta 1991. 1993. 1996. i 2000. godine. Nije bilo nijedne od onih lijepih cura koje svaki pub, pa i ovaj jedini i pravi u Novom Sadu, učine ljepšim.
Krenuo sam prema Lazinom teletu s namjerom da provjerim situaciju. Međutim, tamo je stanje bilo sasvim drugačije od onoga koje je uobičajeno svake zadnje srijede u mjesecu kad svira Đembina grupa Moonshine Alligators. Ovaj put niko poznat nije bio unutra - nijedan od dva Duleta, ni Miloš King ili Gile, basista Lord, Peđa što pozna Ivicu Obada i Pahlića, ni vlasnici ovog lijepog objekta, ni konobari koje znam, pa ni sve one lijepe cure koje su se tu pojavljivale u posljednjih jedanaest godina.
Prošetao sam ulicama i osjećao sam se kao da sam se preselio u Melburn ili Vankuver, ili kao da sam se vremeplovom prebacio u 19. stoljeće pa nikoga ne poznajem, čak ni svog čukundedu jer ja čukundedu nisam ni imao, ja sam tikva bez korjena - svi ljudi koje sam susretao bili su mi nepoznati. Kao da sam večeras prvi put u ovom gradu. Kao da me neko prebacio u neki fantastični film. Ili ipak horor. Ili, ne daj bože, u neki rijaliti program kič-majstora Željka zlotvora. Kao da su svi koje znam slijedili onih stotinu pedeset ljudi koje poznajem, a koji su se u prethodnih sedam godina odrekli blagostanja u Srbiji i preselili se u neke neizvjesne i krizom pogođene zapadne krajeve.
Lutao sam po gradu kao onaj Pale iz dječje slikovnice, pitajući se gdje su svi, i šta ako se ovo ponovi i sutra, preksutra, i kad prođe preksutra. Telefon nisam ponio pa se nisam nikome mogao javiti, da provjerim hoću li naći bilo koga. Zabrinuo sam se jesu li svi oni dobili prijeteće koverte od tupana s masnom kosom pa su se sakrili u katakombe. Pitao sam nepoznate mlade ljude koji su stajali na početku Zmaj Jovine i pjevali zajedno s onim gitaristom:
- Ljudi, zar vam je do pevanja? - a oni kažu "jeste", bez oklevanja. Još sam ih pitao da l' je možda neki vrlo važan dan.
- Nije, što si dosadan! - složno su odgovorili.
Tada sam, prolazeći kroz pasaž Zmaj Jovine ulice, svojim istančanim sluhom osjetljivim i na ultrazvuk, začuo zvuke ugodne uhu. Slijedio sam taj zvuk i došao do velikih drvenih vrata. Redari na ulazu su mi rekli:
- Žao mi je, večeras je veliki koncert, sve je prepuno i nema više karata.
A onda se pojavio moj prijatelj u dresu sa brojem sedam koji im je ovako rekao:
- Ja sam Miloš Šestić, a ovo je moj prijatelj kojem ću sad pokloniti jednu kartu.
A u Ajnfortu su na bini bili Đarma i metkovi u punom sastavu - Gerbeš, Živković, Krsmanović, Kovačev, i njihov pomoćnik Miloš King kojem je na majici pisalo "Usamljeni vuk".
Nasuprot bine stajali su svi oni kojih nije bilo u Shamrocku, Irish pubu, Lazinom teletu i na ulici, čak i Deva Štikmen iz grupe Poison Hearts. Bile su tu i sve one cure koje su se na tim mjestima svih ovih godina pojavljivale - mlade, one u najboljim godinama, plavooke, zelenooke, poneka crnooka, bucmaste i vitke, nasmijane i ozbiljne, vesele i one naizgled stroge, one s ravnom kosom i one posebne sa frčkastom ili bar valovitom, udane, neudane, razvedene, zaposlene, nezaposlene, žutokose i smeđokose, živčane i stabilne, one koje često izlaze i one koje izlaze samo ponekad, one koje vole Đarmu i one koje dolaze zbog Žike, pa i jedna lijepa skoro kao Milena Lazarević što prognozira kišu ili sunce na N1, premda je to rijetkost kao inje u drugoj dekadi aprila... Čak i najbolja cura na svijetu koju nisam vidio oho-ho, ako se mogu izraziti slikovito, narodnim rječnikom. A gore na stepenicama čini mi se da sam vidio i onog Paleta iz slikovnice.
Đarma i metkovi - zabava za cijelu obitelj! Ajnfort, 2. ožujka!
